Mali princ

"Obilježava se peta godišnjica pravobraniteljstva za osobe s invaliditetom, jedinog u Europi kojem je na čelu osoba s invaliditetom.

U vrijeme kad se govori o lažnim invalidima kao posljedici raznih anomalija u hrvatskom društvu, zaboravljene su osobe koje zbog teškoća u kretanju, intelektualnih, psihosocijalnih teškoća ili teškoća u komunikaciji zbog gluhoće ne mogu ni izaći iz svojih domova, a oko 6.800 njih smjestili smo daleko od očiju. Ljudima koji žive zaboravljeni u sobama nalik bolničkim nekad i bez ikakvih osobnih stvari ili tek sa nekoliko cigareta skrivenih pod krevetom trebao je glas.

Osobe s invaliditetom, nevidljivi građani Hrvatske, dobili su svoju pravobraniteljicu i svoj glas kad je prije pet godina imenovana prva pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak. Imenovanjem pravobraniteljice dobili su zastupnika koji je uvijek na njihovoj strani, i onda kad su razne institucije protiv njih zato jer nemaju novaca, nemaju znanja ili ne znaju kako s njima razgovarati. Procjenjuju njihove nedostatke i ocjenjuju ono što ne mogu, a zaboravljaju da se radi o ljudskim bićima. Već pet godina u Hrvatskom saboru govorimo o problemima građana čija je ekonomska moć toliko mala da se pitanja koja se tiču njihovih života nikad ne mogu nametnuti kao tema kojom bi se društvo bavilo. Zajedno s pravobraniteljicom, prvi put je u Sabor ušao i tumač znakovnog jezika da bi i gluhe osobe mogle čuti o čemu se tamo raspravlja.

Prema službenim podacima u Hrvatskoj ima 524.266 osoba koji su se zbog teškoća obratili sustavu za pomoć i to ne samo onu novčanu. Novčanu pomoć u iznosu od 1.250,00 kuna prima samo njih 2200. O njima govori pravobraniteljica kada i svojim primjerom pokazuje da i osobe s najtežim invaliditetom mogu obavljati najsloženije funkcije kakva je ona opunomoćenika Sabora. Mi smo još uvijek društvo u kojem je normalno da mlada osoba koja doživi nesreću zbog koje ne samo da ne može hodati, nego ne može ni pokretati ruke, završi u domu za stare i nemoćne. Već pet godina upravljajući službom od 10 ljudi, obilazeći cijelu Hrvatsku i prenoseći iskustva onih koji su na margini društva najvišim institucijama ove države, pravobraniteljica zajedno sa suradnicima prenosi snažnu poruku samim osobama s invaliditetom da ne pristanu na zapostavljanje koje im društvo nameće već da se bore za svoj ravnopravni položaj, postanu svjesni svog dostojanstva i budu ponosni na to što jesu. Pokazuje im da usprkos invaliditetu i dalje mogu biti aktivni samo na drugačiji način.

U pet godina rada pravobraniteljica sa suradnicima susretala se s gradonačelnicima i načelnicima općina čiji sugrađani žive u domovima stotinu kilometara udaljenima od mjesta u kojem su rođeni, kako bi ih uvjerili da bi i oni uz podršku za koju se ona izborila mogli i trebali biti s njima. Govorilo se da prilikom planiranja proračuna trebaju voditi računa o tome da njihovim sugrađanima treba prilagoditi ulaze kako bi mogli ući u trgovine, ambulante, ljekarne, škole.

Sve je više djece u razredu sa svojim susjedima vršnjacima jer smo bili na strani te djece kad su drugi navodili brojne dobronamjerne razloge zbog kojih oni ne bi trebali biti sa svojim susjedima, a stručni timovi su procjenjivali da je odvojeno odrastanje 'u njihovom najboljem interesu'. Pravobraniteljica je na njihovoj strani kad ih zbog otvorenih rana ne žele primiti u bolnicu, borila se za njihovo pravo glasa kad su im rekli da im to ne treba kad ionako postoje važnije stvari koje im trebaju, upozoravajući da im se lišavanjem poslovne sposobnosti ne pruža samo zaštita nego krše prava, posjećivali ih u domovima.
Pravobraniteljica sa suradnicima je tu za njih kad je sve po zakonu i propisima, ali i dalje nema pravde."