Mali princ

Sukladno prethodno navedenom, naš djelatnik Domagoj je napisao tekst vezan uz ovu problematiku.

„Uklanjanje arhitektonskih barijera za osobe s invaliditetom trebala bi biti jedna od glavnih stavki i jedan od glavnih prioriteta jedinica lokalnih i regionalnih samouprava. U današnje vrijeme, inkluzija osoba s raznolikim poteškoćama je toliko spominjana i prezentirana na raznolike načine, te se stječe dojam kako taj problem samo što nije u potpunosti riješen. Međutim stvarnost je nešto drugačija; iako se zasigurno stanje popravlja, to je još ipak daleko od završene stvari. Jedinice lokalne i regionalne samouprave ulažu stanovite napore da se taj ogroman problem riješi i na tome bi dalje trebalo graditi kako bi se problem u potpunosti riješio. Nažalost, kao i uvijek, svaka priča ima dvije strane; usprkos svakojakim napora organizacija te jedinica lokalnih i regionalnih samouprava da se u što je većoj mjeri uklone barijere za ravnopravan život osoba s invaliditetom u odnosu na ostatak populacije, napredak koče prepreke kojima, čini se nema kraja. Zbog tih prepreka (financijska sredstva, birokracija i procedure, nedostatak interesa ostatka društva za uključivanje u borbu za ravnopravnost osoba s invaliditetom i slično) napredak se zaustavlja te se čini kako prepreke na putu ka sveobuhvatnoj integraciji osoba s invaliditetom nikad neće biti u potpunosti iskorijenjene. Ipak, lokalna i regionalna samouprava ne bi trebale biti jedine na kojima bi trebala počivati odgovornost mijenjanja okruženja kako bi bilo adekvatnije prilagođeno potrebama osoba s invaliditetom. Iako su jedinice lokalne i regionalne samouprave od ključne važnosti prvenstveno iz financijskog aspekta, njih čine ljudi koji se u većini svojih života nisu susretali sa poteškoćama koje prate osobe s invaliditetom kroz cijeli njihov život, pa je samim time i razumljivo da imaju poteškoća „staviti se u cipele“ osoba s invaliditetom i gledati svijet kroz njihove oči. Iz tog je razloga izuzetno bitno stvoriti razgranatu mrežu organizacija koje okupljaju osobe s invaliditetom te im pomažu da se i njihov glas čuje kako bi se problemi osoba s invaliditetom riješili. U stanju kakvom trenutno jest, mreža organizacija takvih profila u ovisnosti je, prvenstveno iz financijskog aspekta, sa stupnjem razvijenosti pojedine regije; što je neka regija razvijenija i generira veće prihode, to će proračun te regije biti izdašniji i samim time će moći izdvojiti više financijskih sredstava kako bi potpomognula organizacije koje okupljaju osobe s invaliditetom. U monocentrističkim državama kakva je Republika Hrvatska (državama u kojima dominira jedan, najčešće glavni, grad), očekivano, Grad Zagreb i Zagrebačka županija imaju najveći proračun pa samim time mogu izdvojiti više financijskih sredstava za organizacije koje okupljaju osobe s invaliditetom.

Jedna takva organizacija je i Udruga roditelja djece i osoba s invaliditetom „Mali princ“. Sa sjedištem u Ivanić-Gradu, Udruga okuplja roditelje djece i osobe s invaliditetom iz Grada Ivanić-Grada, općina Kloštar Ivanić i Križ te pripadajućih naselja koje potpadaju pod teritorij lokalne samouprave gore navedenih naselja. Udruga je neprofitnog karaktera te se financira isključivo kroz projekte te donacije iz proračuna Grada te općina Kloštar Ivanić i Križ. Udruga je posvećena olakšavanju života osobama s invaliditetom na raznim poljima života, među ostalim i uklanjanje arhitektonskih barijera. S ciljem podizanja svjesnosti o neadekvatnoj arhitekturi u nekim dijelovima Grada i općina, osoblje Udruge izradilo je „Priručnik o problematici arhitektonskih barijera u lokalnoj zajednici“. Uz navedeno, autor ovog članka smatra potrebnim istaknuti i: postavljanje natpisa na Braillerovom pismu na vrata javnih zgrada (knjižnica, gradska uprava, škole i vrtići, banke, poštanski uredi i slično), pojačavanje zvučnog signala na pješačkom prijelazu, postavljanje automatskih vrata na ulazima javnih zgrada za lakše ulaženje i izlaženje iz zgrada te opskrbljivanje javnih zgrada dizalima.

Uz stvaranje takvih dokumenata u kojima su detaljno popisane uočene prepreke, također bi bilo od važnosti dati takve dokumente na svojevrstan oblik javnog savjetovanja, gdje bi članovi tih organizacija nadopunjavali te dokumente sa onim preprekama koje su uočili u svojim zajednicama, a koje nisu prethodno spomenute. Također, nakon te faze „javnog savjetovanja“, bilo bi uputno, zajedno sa poglavarstvima jedinica lokalne i regionalne samouprave na području na kojem je organizacija koja okuplja osobe s invaliditetom aktivna, izraditi akcijski plan kojim bi se adresirali ti problemi. Naposljetku, a s ciljem što bržeg i efikasnijeg rješavanja ovih problema, autor ovog članka predlaže stvaranje svojevrsnog fonda za svladavanje prepreka s kojima se susreću osobe s invaliditetom. Ovo su samo neki od savjeta kojima bi se život osoba s invaliditetom poboljšao. Međutim, na ovome se ne bi smjelo stati. Problematika invaliditeta i života osoba s invaliditetom treba biti i dalje raspravljana i promišljana kako bi se našli mnogi drugi načini kako bi se život osoba s invaliditetom poboljšao i izjednačio (koliko je to moguće) sa životom osoba koje nemaju poteškoća koje za sobom povlači invaliditet.“

-Domagoj Hren