Mali princ

Vida Pust Škrgulja, povjesničarka umjetnosti o Mariji i njenom radu kaže…

„Marija Glavičić ušla je u moj život kao mlada osoba, rođena bez ruku – zbog tko zna kakve pogreške farmaceutske industrije…Unatoč tome, već od ranih godina Marija je odlučila da za nju nema prepreka. I doista, njezin svakodnevni život u mnogočemu je sličan životu mnogih žena. S razlikom da većinu onoga što većina žena radi rukama Marija vrlo vješto odradi nogama. I u tome uspijeva. Kuhanje i pospremanje, vrtlarstvo i rad na polju, vožnja triciklom i odlazak u kupovinu – sve je to Marija savladala. I hrabro je prihvatila i ulogu majke – hrabro i odgovorno, premda ne bez teškoća. A tko ih nema, rekla bi Marija. Iz vrta pred njenom zelenom kućicom otvara se pogled na nebo. Prostrano nebo nad obzorom od zelene čipke hrastova i topola na rubu polja. Prije nekoliko godina Marija je u tom dubokom i prostranom nebu pronašla novi izazov – slikarstvo. Uz puno truda i vježbe stvorene su prve slike i Marija je danas član Udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Iza nje je nekoliko skupnih i prva samostalna izložba. I puno uspona i padova. I čvrsta volja da krene dalje. Marija je krenula od crte. I plohe. I sirovih, nemiješanih boja. Gotovo bez iskustva nastave likovne kulture u osnovnoj školi. I onda je došlo otkrivanje svijeta. Svijeta koji promatramo i divimo mu se – ne zato jer nam je potreban nego zato jer smo dohvatili dio njegove ljepote u dinamici stalnih promjena. I na Marijinim slikama je zaživjela livada – u mrljama žute i bijele i ljubičaste i smeđe i zatreperilo je nebo i poletjeli su oblaci poput ptica. I Marija je krenula u šetnju granicama mogućeg. Ponekad zastane, pa opet krene. Iza nje ostaju slike, mnoge nastale u mukotrpnoj borbi između neposlušne noge koja drži kist i platna koje ništa ne oprašta. No, na mnogima – procvjetale su livade, zapjevali oblaci, zamirisalo cvijeće i sijeno poslije košnje. I tu su, s nama, da posvjedoče kako je svijet lijep i onda kad nemaš ono što većina ljudi ni ne pomišlja da bi mogla ikada izgubiti. Tu su, jer Marija ima ono što mnogi nemaju – otvoreno i hrabro srce. I oko u kojem se uvijek zrcali djelić modrine prostranog neba…“