Mali princ

Daniel Hanžek

U Udruzi roditelja djece i osoba s invaliditetom „Mali princ“ volontiram od daleke 2007. godine i toliko mi se svidjelo da sam ostao 6 dugih godina.

U „Malom princu“ volontiram u aktivnosti igraonice, kreativnoj radionici, humanitarnim sajmovima i dr.

S velikim veseljem svake srijede dolazim na igraonicu, pripremam salu za aktivnost i kasnije provodim vesela dva sata u druženju s djecom sa teškoćama u razvoju, osobama s invaliditetom, njihovim roditeljima i ostalim volonterima. Najveća su mi nagrada razdragana i vesela lica djece na igraonici jer znam da radim dobru stvar. Kada pospremamo nakon igraonice, prepuni smo dojmova o protekla 2 sata i to je ono što me „zadržalo“ tako dugo u volontiranju.

Više od godinu dana volontirao sam i u aktivnosti terapijskog jahanja gdje sam uz svoju ljubav prema konjima činio i dobro djelo.

Zahvaljujući tom svom nesebičnom angažmanu u radu s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, a pomalo i sreći, čim se ukazala prilika ponuđen mi je posao u udruzi „Mali princ“.

U svibnju 2010. počeo sam raditi na mjestu pomoćnog administratora, a u sklopu programa javnog rada Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Radio sam 9 mjeseci i stekao razne vještine i znanja potrebna za rad u udruzi. Nakon što je moj radni odnos prestao ponovno sam se vratio ulozi volontera. I dalje sam volontirao u raznim aktivnostima Udruge - igraonici, kreativnoj radionici, informatičkoj radionici, na raznim događanjima u kojima Udruga sudjeluje. Sve do svibnja ove godine.

02.05.2013 godine za moju malenkost bio je značajan dan. Naime, tog dana po drugi sam puta postao zaposlenik Udruge roditelja djece i osoba s invaliditetom „Mali princ“. Kad mi je kolegica Andrea javila da od 02.05. počinjem raditi mojoj sreći nije bilo kraja. Trenutno sam zaposlen na projektu „I mi možemo i hoćemo raditi“ kao pomoćni administrator.

Zadovoljan samom činjenicom što sam se maknuo iz crne statistike nezaposlenih i samim time još više cijeneći priliku koju sam dobio trudim se svoj posao obavljati s još većom predanošću.

Prije, dok sam bio mlađi, mislio sam si kako ljudi mogu osam sati sjediti u uredu, ali nikad ne znaš kakva ti život iznenađenja sprema. I tako sam ja, od dugogodišnjeg volontera, postao zaposlenik. Dva puta. Moj trud se isplatio.

I zato, premda je volontiranje neprofitabilno, nikad ne znaš u kojem obliku možeš biti nagrađen iako je za mene bila nagrada sama ta činjenica da sam djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom uljepšao to vrijeme provedeno u Udruzi, a sve iza toga bio je bonus.

I za kraj citat majke Tereze kojim se vodim u mom volonterskom angažmanu:

"Radim najbolje što mogu, bez želje za naplatom, kako bi pomogla drugima"