Sve se može kad se hoće :)
Utorak, 03 Travanj 2018
U četvrtom tjednu nastavljamo s direktnim radom s članovima u sklopu aktivnosti „Slobodno vrijeme uz organiziranu podršku“. Aktivnost je dio projekta „I ja imam svoje ja: pravo djece na integraciju i aktivno sudjelovanje u društvenoj zajednici – II. faza“, financiranog od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Početak ovog tjedna zasladili smo kuhanjem pudinga. Članovi su izabrali puding s okusom vanilije i zdušno se uhvatili posla, mješanja, mjerenja dovoljne količine mlijeka i šećera. Jedni drugima su savjetovali kako što ispravnije miješati da ne ostanu grudice kako bi užitak u pudingu bio potpun. Zadatak je odlično obavljen i puding je stavljen na hlađenje! Slijedila je tjelovježba uz glazbu kako bi razgibani nastavili s aktivnostima. Jedan član je pokazivao vježbe te je usput objašnjavao koji dio tijela razgibavamo tom vježbom. Nakon vježbanja slijedila je igra “Tko je glavni?”. U toj igri su članovi morali zatvoriti oči, a ja bih nekoga od njih dotakla po ramenu i taj bi bio glavni. Glavni nije smio ničim pokazati da je on baš glavni. Ostali su po izrazu lica i po gestama pokušali pogoditi tko je bio glavni. Bilo je zanimljivih objašnjenja o tome zašto bi netko izgledao kao da je glavni. Nekad su uspjeli pogoditi, a nekad i ne. Razgovarali smo o tome kako su se osjećali kad su bili glavni te po čemu su prepoznavali one koji su bili glavni. Članovi su veselo obrazlagali svoja stajališta izražavajući vlastito mišljenje te su razvijali svoje samopouzdanje pogađajući tko je bio glavni. Iza toga je slijedilo pisanje pozitivnih osobina o svakom članu na papiru, tj. svaki član je dobio papir na kojem je pisalo ime nekog člana, a ispod imena je trebalo napisati jednu ili dvije pozitivne osobine. Kada smo svi napisali o svakom članu, pročitali smo naglas svoje pozitivne osobine te odabrali jednu koja nam se najviše sviđa i objasnili smo zašto nam se baš ta sviđa. Kroz igre smo razvijali pozitivnu sliku o sebi i izražavajući vlastito mišljenje došli do spoznaja o našim pozitivnim osobinama te kako ih razvijati. Za kraj druženja smo se zasladili sa ohlađenim pudingom i zaželjeli jedni drugima ugodan ostatak dana.
Utorak je bio dan za pamćenje! Druženje smo započeli u Foto studio Saša. Fotograf Saša nas je uveo u neke tajne fotografskog zanata, od njegovih početaka pa do danas. Svi smo bili jako radoznali i zainteresirano smo slušali sve što trebamo znati kako bi nastala kvalitetna fotografija. Svi smo dobili priliku fotografirati profesionalnim fotoaparatom te smo naučili kako izoštriti sliku, kako približiti neki detalj pomoću objektiva, kada koristiti bljeskalicu, a kada ne, na koji način urediti sliku koju želimo izraditi, koji papir se koristi za izradu fotografija i na kraju kako se izrađuje sama fotografija. Imali smo puno pitanja za fotografa, a on nam je strpljivo i s puno primjera objašnjavao ono što smo željeli naučiti. Poslije fotografiranja saznali smo i što je sublimacija, tj. prenošenje fotografije na tekstil. Bilo nam je zanimljivo gledati kako slika s fotografije postaje slika na majici uz pomoć posebnog glačala. Nakon prenošenja fotografije na majicu bilo je interesantno opipati sliku na toj majici te smo uočili kako je ta slika vjerodostojna fotografiji. Članovi su zaključili da bi i oni takvu majicu, ali da još moraju razmisliti koju sliku bi stavili na majicu. Za kraj druženja smo jedni druge fotografirali te naučili kako pravilno držati fotoaparat i zašto treba više puta slikati istu sliku. Gospodin Saša nam je za uspomenu izradio i poklonio slike koje smo mi sami odabrali pa je to bio vrhunac ovog posjeta. Po izlasku iz foto studija smo razgovarali o tome što smo naučili te kako bismo se i sami mogli okušati u fotografiranju i da nije teško naučiti, jer sve se može kad se hoće!
Nastavak ovog zanimljivog utorka odvijao se u Pučkom otvorenom učilištu gdje smo, zajedno sa puno naših sugrađana, odlučili pogledati dokumentarni film “Čudesna šuma Žutica” redatelja Zorana Ožetskog. Bilo je zanimljivo naučiti što se krije u čudesnoj šumi Žutici. Za puno toga nismo znali niti da postoji u našoj neposrednoj blizini. Sve te životinje i odlični snimci snimatelja pojačavali su naš interes za praćenje filma te smo netremice promatrali jedan ciklus biljnog i životinjskog svijeta koji se odvija u šumi između dvije poplave. Sve te boje i zvukovi izazivali su naše oduševljenje. Poslije filma smo izražavali vlastite dojmove o viđenom pa smo zaključili da je film bio poučan i da je lijepo uključiti se u događanja koja se odvijaju u lokalnoj zajednici.
U našem posljednjem druženju za ovaj tjedan tema je bila uskršnji narodni običaji u našem kraju i okolici. Nakon žustro odrađene tjelovježbe, odlučili smo tradicionalno obojati pisanice. Potreban materijal su bila jaja, najlonke, ljuska crvenog luka, konac te listovi s travnjaka. Prvo smo nabrali listove maslačka, djeteline i ivančice. Razgovarali smo o tome čemu će nam ti listovi služiti te na koji način ćemo ih preslikati na pisanicu. Zajedničkim snagama smo zamotali jaje s odabranim listom u najlonku te sve zavezali koncem. Članovi su zaključili da se sjećaju da su na taj način jaja bojale i njihove bake, ali da oni sami nisu to radili. Slijedeći misao sve se može kad se hoće, pisanice su ubrzo stavili kuhati u vodu s ljuskom crvenog luka, malo soli i octa. Dok su se pisanice polako kuhale, pogledali smo dokumentarni film o uskršnjim običajima u mjestu Preseka pokraj Vrbovca. U filmu su prikazani narodni običaji koji su prethodili obilježavanju blagdana Uskrsa i priprema ostalih jela koja su se pripremala samo za Uskrs kao što je šunka u kruhu. Po završetku filma članove je interesiralo i kako se šaraju jaja voskom pa smo pogledali kratki video o izradi alata za šaranje jaja te samoj tehnici šaranja. U međuvremenu jaja u luku su se skuhala. Izvadili smo ih da vidimo kakva su ispala. Oduševljeni dobivenim rezultatom članovi su poželjeli dodatno ukrasiti jaja pa smo bjelanjkom lijepili motive sa salveta. Jako su bili ponosni na svoje uratke (jer sve se može kad se hoće!) i puni samopouzdanja su ih odnijeli svojim kućama.
Marijana Gazić